Kako smo od zaborava otrgli sećanje na kompleks logora Jadovno, u kojem je ubijeno 38 hiljada Srba, piše Dušan Bastašić

Категорија: Jadovno

Iz našeg mega satiranja tokom postojanja Nezavisne države Hrvatske, mi kao narod nismo gotovo ništa naučili. Za nas istorija nije učiteljica života!
Zarad „viših“ ciljeva, prihvatili smo ćutnju i iskrivljenu istinu pa se nakon pedeset godina zlo ponovilo.
Nije lako govoriti i pisati o Jadovnu, posebno kada je to upućeno mladim ljudima. Nemojte misliti da sam počeo odmah da jadikujem. Ma ne, samo sam svjestan da počinjem jadovničiti. A jadovničenje nije jadikovanje.



Jadovničenje

Jadovničenjem zovem ono moje, riječju, slikom, ili nekom asocijacijom isprovocirano psihofizičko stanje koje se ogleda u nezaustavljivom utapanju u tugu, sa lavinom pitanja koja nekontrolisano naviru i crnobijelim slikama koje se smjenjuju na velikom ekranu, sve do one posljednje, uvijek iste, slike mog tada, 1941. godine, osamnaestogodišnjeg strica Steve, ubijenog negdje na Jadovnu.

Da bi vam barem pokušao, kroz priču približiti Jadovničku tragediju, vratiću se u osamdesete, u moje studentske dane. Kažem kroz priču, pošto nisam ni istoričar ni sociolog da bi o Jadovnu mogao govoriti jezikom nauke.

Kao student, bio sam već suočen sa mnogim bolnim i opterećujućim činjenicama o Jadovničkom stradanju moja oba djeda i strica. Tada mi je već bilo jasno otkud i zbog čega one silne crne marame na glavama mojih baka i mnogih seoskih žena, a koje su obilježile moje djetinjstvo provedeno u Grubišnom Polju.

Crne marame koje su uvijale blijeda ozbiljna lica, sa od plača zacrvenjenim očima. U toku samo jedne noći, aprila 1941., u Grubišnom Polju je pohapšeno i odvedeno u nepovrat, pobijeno 487 mladića i muškaraca. Obezglavljene porodice, od ove tragedije nisu se nikada oporavile.

Jadovnički zid

Saznanje, da mi je neko brutalno oteo djedove i strica, da su vjerovatno kao i najveći broj žrtava, udareni maljem u glavu i strmoglavljeni u krašku Velebitsku jamu gdje i danas leže, bilo je teško, opterećujuće. U studentskom uzrastu, prema tom saznanju sam izgradio neku vrstu psihološkog zida. Ta odbrambena reakcija mi je danas razumljiva.

To i nije bilo toliko teško, pošto je sistem, okruženje u kome sam živio, ne samo bilo blagonaklono prema amputaciji sjećanja na ratni period nego je i oštro sankcionisalo „neugodna“ podsjećanja na sve ono što je iole moglo ugroziti izgradnju bratstva i jedinstva. I danas, mnogi potomci ustaških žrtava, žive iza takvog zida.

Moj „zid“ se razletio u paramparčad krajem osamdesetih, kada je do tada prikriveno neoustaštvo, ponovo stupilo na scenu. Samo zahvaljujući porodičnom predanju o stradanju 1941., početkom proteklog rata, na vrijeme sam prepoznao nadolazeće zlo i nisam kao moji djedovi i stric, čekao dželate da mi dođu na vrata. Tokom sazrijevanja, naše porodično stradanje, ta Jadovnička rana, zaboljela bi svako malo i podsjetila da stravično istorijsko iskustvo nosi posljedice, one dugogodišnje.

Naši očevi, svjedoci hapšenja i odvođenja svojih roditelja, odrastali su sa saznanjem da su im očevi brutalno ubijeni. Oni nisu imali od koga učiti kako se postaje i šta to znači biti otac. Njihovim majkama, naturena je uloga „glave“ porodice. Kao i mnogi drugi moji vršnjaci, sunarodnjaci, i ja sam odrastao bez djeda, bez strica, bez ujaka. I to je „koštalo“, a i danas košta, mnogo.

Jadovničke jame

Kompleks koncentracionih logora Gospić-Jadovno-Pag, taj prvi likvidacioni centar Nezavisne Države Hrvatske, nije slučajno nazvan Jadovno. Mada na dijelu teritorija Like na kome se prostirao kompleks logora, postoji istoimeni zaselak, ovo stratište je dobilo ime po jednoj kraškoj jami u kojoj su ubijane žrtve. Ta jama, samo jedna od obližnje 33 registrovane likvidacione jame, čiji je pravi naziv Šaranova jama, od strane scenarista postratnog perioda, nazvana je jamom Jadovno.

Porodice žrtava, koje su 60-tih godina počele glasnije tražiti da vide gdje je posljednje počivalište njihovih muževa i očeva, odvođene su u vrleti Velebita, duboko u šumu, do Šaranove jame. Govoreno im je da je to jama Jadovno. Negdje u to vrijeme, nad samom jamom podignut je skroman memorijal sa nekoliko Spomen ploča. Tajenjem istine, sa režiranom nametnutom ćutnjom i beskompromisnim obračunom sa onima koji to nisu željeli prihvatiti, uspješno se decenijama sakrivalo ono, što se na kraju sakriti nije moglo.

Nezavisna država Hrvatska, taj „izraz povjesne težnje hrvatskog naroda za državnom samostalnošću“, kako to reče Tuđman, prvi predsjednik neovisne Države Hrvatske, nizom zakonskih odredbi, 1941. godine legalizovala je zločin nad Srbima, Jevrejima i ideološkim protivnicima. Ta je država iznikla na ideologiji Ante Starčevića, hrvatskog Oca domovine, autora i promotera hrvatskog državnog prava.

Pavelićeva NDH, za onaj dio srpskog naroda kome je bila namjenjena fizička likvidacija, formirala je na području Like, podvelebitskog podgorja i kamenjara ostrva Pag, prvi likvidacioni centar. Podsjećam, da su mučenici ubijani i na kućnim pragovima, spaljivani u bogomoljama, klani po livadama i ševarju širom te monstrum države.

Jadovno – prvi likvidacioni centar NDH

Kompleks koncentracionih logora Gospić-Jadovno-Pag, prvi centar za masovnu i brzu likvidaciju, počeo se formirati već krajem maja 1941. godine. Centar mu je bio u Gospiću, u tkz. „Gerihtu“, zatvoru iz austrougarskih vremena. Pored nekoliko sabirnih logora, gdje su žrtve čekale na likvidaciju, pošto ih se u broju u kom su pristizale nije uspjevalo odmah pobiti, kompleks su činile i bezbrojne kraške jame ličkog polja i Velebitskog masiva.

Vezane žicom, žrtve su pred jame dovođene obično u dvoredima, sa jednim užetom ili lancem provučenim duž kolone. Egzekutori bi prvu dvojicu u koloni udarili čekićem ili maljem u glavu i gurnuli prema bezdanu a onda bi ovi kao uteg, uz stravičan lom, krike i zveket lanaca, povukli ostatak kolone u dubinu. Neko bi i preživio pad, pa bi se danima iz jama čulo ječanje umirućih.

Zločinci su dobro predviđali da će takva mjesta jednog dana biti teško locirati i još teže istražiti. Danas je poznata tačna lokacija svega nekoliko jama, ždernjača ili bezdanuša, kako ih narod zove. Pažljivo odabrane lokacije, za desetak većih sabirnih logora, bile su u neposrednoj blizini mjesta za likvidaciju, kraških jama ili morske obale i daleko od očiju javnosti.

Jadovničke plave grobnice

Ipak, oni najveći logori, gdje su zatočenici iscrpljivani glađu i žegom, čekali da budu ubijeni, bili su srpski i jevrejski logori na rtu Slana (ostrvo Pag) i logor Jadovno u šumama Velebita. U paškom mjestašcu Metajna, formiran je prvi logor za žene i djecu u Drugom svjetskom ratu!

Žrtve su dovožene marvenim vagonima sa cijelog područja Nezavisne Države Hrvatske, koja je osim teritorije današnje Hrvatske (bez Istre i većine otoka) obuhvatala i cijelu Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Ovaj likvidacioni centar zatvoren je krajem avgusta 1941., nakon reokupacije područja kompleksa logora od strane Italijanskih fašista. Oko 2000 zatočenika koje ustaše nisu stigle likvidirati, deportovani su u logore Jastrebarsko i Jasenovac. Zato se Jadovno naziva pretečom Jasenovca.

Prema istraživanju istoričara dr Đure Zatezala, u samo 132 dana postojanja kompleksa logora, ubijeno je najmanje 40123 žrtve, od čega najmanje 38010 Srba. Samo u plavoj grobnici akvatorijuma ostrva Paga, ubijeno je preko 8000 ljudi.

Vjerujem da malo ko od Vas zna gdje se nalazi rt Slana na ostrvu Pagu. Ipak, većini je poznata, paška „in“ turistička destinacija Zrće, mjesto koje ljeti pohode (i) srpski turisti. E, Slana je svega nekoliko kilometara odatle.

Na Jadovnu i Pagu, pobijena su 73 sveštenoslužitelja Srpske pravoslavne crkve, među njima i dva arhijereja.Kraške jame, mjesta likvidacije, nisu (osim dvije) istraživane a žrtve do danas nisu ekshumirane, identifikovane i nisu sahranjene.

Demografi do danas nisu izračunali, za koliki smo, nerođeni dio nacionalnog korpusa, uskraćeni uništenjem naših rođaka i sunarodnjaka koji su ubijeni u reproduktivnoj životnoj dobi, ili kao djeca istu nisu imali prilike doživjeti. Šta je bilo sa zločincima? Neki od njih su svoj koljački posao nastavili u Jasenovcu. Kada se u jesen 1943., nakon kapitulacije Italije, ratna sreća počela okretati, mnogi koljači su ustaške uniforme zamjenili partizanskim.

Samo njih sedmorica, suđena su 1953. godine. Glavni organizatori, Maks Luburić, Eugen Dido Kvaternik i Ivan Devčić Pivac, bježeći pacovskim kanalima, izbjegli su pravdi.

Jadovnička rana

Do Šaranove jame i u uvalu Slana, prvi put sam došao 2006. godine. Doveo me tamo američki Jevrej dr Deni Novak, potomak Jadovnički. Tumarajući po paškoj kamenoj pustinji, osjećaj zaprepaštenosti viđenim, mješao se sa osjećajem stida. Bilo me je stid što sam tek tada, došao na mjesto gdje su ubijeni moji najbliži članovi porodice, mjesto gdje je nama potomcima otvorena Jadovnička rana.

Rana koja ne zarasta, i koja se prenosi sa generacije na generaciju.

Počeo sam istraživati, prikupljati istorijsku građu i oskudnu literaturu. Početkom 2010. godine u Banjaluci smo osnovali udruženje potomaka i poštovalaca Jadovničkih žrtava. Ustanovili smo „Dan sjećanja na Jadovno 1941.“

U protekle tri godine smo uradili mnogo, a opet nedovoljno.Na mjestu logora Slana obnovili smo uništenu Spomen ploču i po prvi put služili parastos Jadovničkim Novomučenicima. Nakon samo dva dana, ploča je ponovo razbijena. Obnovljen je centralni spomenik i dvije Spomen ploče kod Šaranove jame.

Prošle godine, organizovali smo u Banjaluci, prvu međunarodnu naučnu konferenciju posvećenu Kompleksu koncentracionih logora Gospić-Jadovno-Pag. Ovog ljeta, mučeničkom stazom Jadovničkom, na samo mjesto logora Jadovno, iznijeli smo Časni krst i služili parastos.

Svake godine, 24. juna, na Dan sjećanja na Jadovno, sa nama je sve više ljudi, među kojima najviše onih mladih.

Naš internet sajt www.jadovno.com mjesečno posjeti više od 13000 ljudi.

Ipak, do sada nismo uspjeli u namjeri da institucionalizujemo Jadovno, mada ono to svakako zaslužuje. Suočeni smo sa nerazumijevanjem i nezainteresovanošću institucija. Kada me pitaju koji je cilj našeg bavljenja kulturom sjećanja i memorijalizacijom Jadovna, odgovaram da je naša misija doprinos borbi za biološki opstanak srpskog naroda.

Pitate se, čemu i zašto to?

Jadovničko naravoučenije

Iz našeg mega satiranja tokom postojanja Nezavisne države Hrvatske, mi kao narod, nismo gotovo ništa naučili. Za nas istorija nije učiteljica života! Zarad „viših“ ciljeva, prihvatili smo ćutnju i iskrivljenu istinu pa se nakon pedeset godina zlo ponovilo. Samo zahvaljujući tihom, porodičnom predanju o stradanju za vrijeme NDH, u proteklom građanskom ratu nismo platili istu cijenu.

Jeste da smo protjerani i raseljeni sa svojih vjekovnih ognjišta, ali je izginulih mnogo manje nego prije pedeset godina.Na žalost, kao nekom inercijom, i nakon proteklog rata nastavili smo sa pogubnim odnosom prema našoj stradalničkoj istoriji u dvadesetom vijeku.

Nedavno donesenom presudom hrvatskim generalima, legalizovan je zločin i dan legalitet satiranju pravoslavnih Srba na području bivše SR Hrvatske. Nakon presude, hrvatsko euforično proslavljanje etničkog čišćenja, protjerivanja i ubistva pravoslavnih Srba praćeno je ratnom ikonografijom (uniformama i zastavama), ustaškim simbolima (zastave sa šahovnicom iz vremena NDH) i pjesmama (Herceg Bosno srce ponosno, bando četnička, stići će vas naša ruka…).

Naglašeno ponavljanje sintagmi Ante Starčevića: Hrvatsko tlo i hrvatski čovjek, sintagmi koje su okosnica hrvatskog državnog prava, naslućuje nastavak realizacije strateškog plana čija je idejna osnovica Starčevićevo učenje, koje za cilj ima hrvatsku granicu na Drini.

Ante Starčević, ideolog ustaškog pokreta, za Hrvate je personifikacija oca domovine, čije ime nosi sve više trgova, ulica i škola i kome se upravo sada, masovno podižu spomenici u Hrvatskoj i dijelu BIH gdje je hrvatski narod u većini. U hrvatskom medijskom prostoru, Srpska se kvalifikuje kao genocidna tvorevina, entitet nastao na zločinu, čiji se vojni i politički vođe sude ili su već osuđeni za ratne zločine. O Srpskoj se govori sa ironijom, omalovažavanjem i podsmjehom a posebno se često naglašava privremenost entitetskog uređenja i nezadovljstvo položajem hrvatskog naroda u BIH.

Potpuno je jasno da se Hrvatska država prema pravoslavnom srpskom narodu u Srpskoj, odnosi neprijateljski. A kako se Srpski narod u isto vrijeme odnosi prema Hrvatskoj državi, zaključite sami. Čini se tačnom tvrdnja psihologa, da nakon nekog vremena žrtva počinje obožavati svog želata.

Upravo zbog toga, svjesni trenutnih ukupnih okolnosti u kojima prebiva srpski narod i anticipirajući zloslutna događanja koja slijede, treba da učimo o Jadovnu, Jasenovcu, Jastrebarskom, Glinskoj i Sadilovačkoj crkvi, Prebilovcima, Garavicama ali i o Medačkom džepu, Otkosu, Bljesku, Oluji, Maestralu…

Učimo, naučimo i radimo da se zlo ne bi ponovilo!

Piše: Dušan Bastašić

http://www.intermagazin.rs/dusan-bastasic-kako-smo-od-zaborava-otrgli-secanje-na-kompleks-logora-jadovno-u-kojem-je-ubijeno-38-hiljada-srba/

Monday the 23rd. UG Jastrebarsko1942