DJEČIJI LOGOR U JASTREBARSKOM


Прикажи већу мапу

 DJEČIJI LOGOR U JASTREBARSKOM

Dječiji logor u Jastrebarskom je bio jedan od nekoliko logora za srpske djecu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.Prvi transport djece sa zagrebačkog kolodvora stigao je 11. srpnja 1942. godine i ta djeca su smještena u barake talijanske konjice. Kada su ustaše saznale da se u te barake žele smjestiti srpski djeca, pokušali su iste porušiti. Samo jedna od baraka je bila uređena za stanovanje, dok su druge dvije bile štale.Kada je transport sa djecom stigao u Jastrebarsko, ustanovilo se da su djeca u očajnom stanju zaražena svim mogućim bolestima, što je i ranije konstantovano prilikom dezinfekcije u Zagrebu.Pošto je toj djeci bilo potrebno posvetiti najveću moguću pažnju i smjestiti ih u bilo kakvu bolnicu, zaslugom dr. Nikše Černozubova je uređena dječija bolnica u dvorcu grofa Erdedija na prvom i drugom katu, te su najteže bolesna djeca otpremani u dvorac grofa Erdedija.U dvorcu se ranije nalazio dječiji dom koji su vodile časne sestre.Kreveti su bili u bolnici pripravljeni, ali nije bilo ni lijekova ni odjeće za djecu, jer su skoro sva bila ili gola ili u razderana košuljicama i sa brojevima na pločicama oko vrata.Dvije sestre pomoćnice iz škole za sestre pomoćnice, sestre Mira i Vinka, koje je na raspolaganje rukovoditelju novoosnovane bolnice dr. Dragišiću stavio dr. Nikša Černozubov, izvijestile su prof. dr. Dragišića da časne sestre ne daju odijelo i posteljinu za djecu iako je imaju mnogo, te su ormari s odjećom i posteljinom morali biti nasilno otvoreni te su prvo najteže bolesna djeca obučena i smještena u krevete.Sva djeca su bolovala od po nekoliko bolesti, npr.. Kombinacija tifus-dizenterija, ospice, difterija nosa i ždrijela, ulcerozne stomatitide najtežeg stupnja, mnogo edema na nogama od gladi. Bilo je i djece koja su kod najmanjeg napora kod ustajanja iz kreveta da vrše nuždu naglo umirala i padala kao snoplje od opće tjelesne slabosti i iscrpljenosti.Već drui dan po osnivanju bolnice, ljekari su uredili ambulantu gdje su počeli djeci davati infuzije da bi izgladnjeloj djeci povratili život.Zdravija djeca su smještena u barake talijanske konjice iz kojih je izbačeno đubre a onda po podu razasuta slama.Kako je na stanicu u Jastrebarsko stizao transport za transportom polumrtve srpski djece, a barake i bolnica su već odavno bile prepune, trebalo je naći nove prostorije za djecu. Prof. Kamilo Bresler je saznao da se u neposrednoj blizini Jastrebarskog u Reci nalazi nekoliko napuštenih baraka, također od talijanske konjice, pa je odlučeno da novi trensporta uputi u Rijeku.Ustaška posada koja se nalazila u Reki, porušila je dvije barake čim je saznala da se u njih namjeravaju smjestiti "partizanska djeca". Ostale tri barake je uspjela spasiti sestra Tatjana Marinić, okrečiti i posuti slamom iu njih smjestiti djecu. U jednoj baraci je odmah osnovana bolnica kojom je upravljala dr. Glumac uz pomoć sestre Tatjane Marinić i gđe Černozubov.U jesen 1942. godine je u Jastrebarsko stigao transport od 250 djece iz "Dječijeg doma" ustaške nadzorne službe u Gornjoj Rijeci kraj Novog Marofa. Djeca su sva bolovala od pjegavca. Ta su djeca smještena u napušteni franjevački samostan u Jastrebarskom u karantenu. Zdravstveni nadzor nad ovom djecom je vodio dr. Wesmann iz Osijeka, a vrhovni nadzor nad svim bolnicama, koje su spadale pod dječiji logor Jastrebarsko, tj.. bolnica u dvorcu Erdedi, bolnica u barakama u Jastrebarskom i Reki, te nad bolnicom u samostanu, vodio je prof. dr. Branko Dragišić.



POSTUPAK U LOGORU

Logorske bolnice logora Jastrebarsko i nastambe za zdraviju djecu u barakama iako bez sredstava i protiv volje ustaša, organizirane su bile tako da je već nakon nekog vremena mortalitet djece počeo opadati. Počeli su stizati razne vrste lijekova zahvaljujući dr. Nikši Černozubov i njegovim prijateljima. Sestre pomoćnice, na čelu s Tatjanom Marinić i Linom Padovan su danonoćno bdjeli nad djecom, skrbivši se za hranu i mlijeko koje su dobivale iz obližnjih sela od seljaka.Časne sestre, reda Svetog Vinka iz Zagreba, koje su imale upravu u svojim rukama, nečovječno su postupale s djecom, izjavljujući otvoreno da su to partizanska djeca, da su to srpske djeca i da pomagati tu djecu, znači odgajati ljude koji će kasnije njih klati .U tome se osobito isticala časna sestra Pulherija Barta, upraviteljica, i časna sestra Laurencija, ekonom. One su uskraćivale djeci hranu, odjeću, obuću i posteljinu, te posuđe, iako je toga bilo u dvorcu u izobilju što su darovali razni rodoljubi, te su nastojale što više te robe odvesti u samostan svoga reda. I dok su djeci davale prijesan hljeb i ometale dopremanje mlijeka, tako da se mlijeko redovito kvarilo, dotle se njima serviralo najfinije jelo, vino, kolači, crna kava, itd..Djecu su mučile naročito na taj način da bi im umirućim pristupale i ispitivale ih za imena njihovih roditelja, te silili djecu da kažu svoje ime i vjeroispovijest. A jedan svećenik, znao je čitave sate i sate provoditi kraj umirućeg djeteta, te tihim glasom šaputao nad umirućim uživajući sadistički u mukama djece: "Reci, da li si primio pričest"?Stariju i zdravu djecu, i to djevojčice, iako su dobro znale da su sve pravoslavne vjere, tukle su i sili da idu pjevati u crkvu, da pjevaju ustaške pjesme, te da dvore ustaše, koji su bili dnevni gosti časnih sestara. U tom se naročito istakla časna sestra Bozimir.Koliko je daleko išlo to mučenje najbolje se vidi iz postupka časne sestre Pulherije, koja je Tatjani Marenić iz ruke otela nekoliko dasaka kada je sa ostalim sestrama pomoćnicama htjela napraviti toalet za djecu, da djeca ne moraju obavljati nuždu na otvorenome, na kiši i vjetru. Ne samo prema djeci, već i prema sestrama pomoćnicama koje su pružale pomoć djeci su bile vrlo okrutne, te i njih tukle ako bi djeci dale sakupljenu hranu. Časna je prijavila sestru Tatjanu Marinić ustaškom redarstvu da ne odgaja djecu u ustaškom duhu, te je ista bila odmah uhićena i razriješena dužnosti, a na njeno mjesto postavljena Jelena Černozubov, koja je također brzo smijenjena, te je kao odgojiteljica postavljena ustaškinja Nica Hranilović, a osim toga su u logor smješteni i organi ustaške nadzorne službe.

Sestrama pomoćnicama časne sestre nisu dozvoljavale da spavaju u krevetu iako su i same bile bolesne od dizenterije, nego su im krevete oduzele i prisilile ih da spavaju na betonu. A sve to jer su dobro postupale s djecom.Mrtvu djecu su časne sestre uguravao po dvoje a i više u sanduke od šećera, te ih pritom guranju lomile i udarale samo da se sanduk može zatvoriti, a zatim ih zakopavali kraj plota izvan groblja, jer su bila "šizmatici".Oko 500 grobova bezimene djece iza plota jaskaskog groblja svjedoči o ustaškom postupku prema toj djeci ali i također o postupku časnih sestara, a naročito Pulherije i Laurencije, dok strahovito zvuče riječi predsjednika Hrvatskog Crvenog Križa u Zagrebu prilikom stizanja posljednjeg transporta iz Stare Gradiške upućene sestri Dragici Habazin, kada je rekao: "Zašto ste navukli toliko te pravoslavne djece u Zagreb, tim niste učinili usluge ni poglavniku ni hrvatskoj državi".U jesen 1942. godine prestali su stizati dječiji transporti u Jastrebarsko. Logor je bio prepun, pa su djecu počeli razvrstavati u logore Sisak, Gluhonijemi zavod i Josipovac. Socijalni i zdravstveni radnici nastojali su zdravu i ozdravljena djecu iz logora koloniziraju što se pokazalo uspješno. Brojni seljaci se javljaju i uzimaju djecu na othrani i skrb, pa je koncem studenog u Jastrebarskom u bolnici ostalo još samo stotinu djece, dok su ostala kolonizovana. Kada je kolonizacija pokazivala veliki uspjeh i kada se vidjelo da će liječnici i rodoljubi uspjeti spasiti veliki broj djece, ustaška nadzorna služba zabranjuje daljnje koloniziranje djece preko privatnika i čitavu kolonizaciju prepušta Karitasu, a ustaše ojađeni uspjehom kolonizacije traže kolonizovana djecu, te ih na oči njihovih hranitelja kolju ili odvode ponovno u logore, au više slučajeva ubijaju i skrbnike te djece.Dječiji logor u Jastrebarskom, zajedno s onim u Reki i karantenu franjevačkog samostana postojao je oko 4 i pol mjeseca, tj.. od 12. srpnja 1942. pa do studenog 1942. godine.Ukupan broj djece koja su bila u Jastrebarskom logoru iznosio je 3.400, a starost djece je iznosila od 1 do 14 godina. Sva djeca su bila isključivo pravoslavne vjere sakupljena ispod Kozare i dopremljena iz logora Stara Gradiška, Mlaka i Jablanac.

(* Izdvojeno iz "Elaborata o dječijim logorima u NDH" koji se čuva u Arhivu Hrvatske u Zagrebu)Milan Bulajić, Ustaški zločini genocida, Bg 0,1989, Rad, knjiga 4, str. 780)

 

AnaBarta Pulherija-šezdesetogodišnja nastojnica milosrdnih sestara Sveti Vinko Paulski u Jastrebarskom, inače starija pripadnica ustaškog pokreta i svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca. Isticala se nečovječnim postupcima prema djeci i otvoreno govorila da pomagati srpski partizansku djecu, znači odgajati svoje neprijatelje. Znala je sadistički mučiti djecu i izmišljala razne kazne poput "slana voda" i "krampus" pomoću kojih je iz djece "istjerivala partizanskog đavola".Ustašama je često priređivala gozbe i tjerala djevojčice da im pjevaju ustaške pjesme. Svjedok Josip Lonžar smatra da su časne sestre nasilno ubijale djecu. U dvorcu Erdedi više djece su pakovale u sanduke od šećera a on ih morao voziti na groblje. Pred oslobođenje zemlje, sklonila se u jedan samostan u Sloveniji, odakle je 1947. pobjegla u Austriju.Časna sestra Gracioza bila je njena zamjenica i ekonom doma. Od hrane koja je pristizala u iz Ministarstva udružbe i Crvenog križa, on je izdvajala najljepše prehrambene namirnice za ustaše koji su bili stalni gosti doma, a često je slala pakete i samostanu u Mostar. Mlijeko koje su seljaci dovozili za djecu, ona je ostavljala na suncu i tek kad se počelo kvariti, davala ga je djeci.Iza njih po nehumanim postupcima, nije zaostajala ni časna sestra Bozimir, koja je svako "zločesto" dijete znala da šiba nemilosrdno pa da ga onda tjera u crkvu da se moli ili da pjeva ustaške pjesme.U dječijem domu Jastrebarsko, radile su još i ove časne sestre: Valdemara, Vinfrid, Florijana, Arcoza, Gaudencije i Viktorija, čija prezimena nisu poznata, kao ni njihovo držanje prema djeci.-Zapisnički saslušanje svjedoka Josipa Lonžara sačinjeno 19.novembra 1947. u Opunomoćstvu uprave državne bezbjednosti za kotar Jastrebarsko;-Magnum krimen, str. 825-826

(Dragoje Lukić, Zločini okupatora i njihovih suradnika nad djecom kozarskog područja 1941-1945 godine)

Sunday the 23rd. UG Jastrebarsko1942