Holokaust je termin isključivo vezan uz stradanje Židova, dok stradanje Roma ima svoj tehnički naziv, porajmos. Inicijatori muzeja kažu da će se tamo govoriti i o Srbima i Romima; pa zašto se onda ne zove muzej ustaških zločina ili genocida?
Svi smo svjedoci aktualnih političkih trendova u Hrvatskoj: neki se bore protiv njih, drugi odlaze u Irsku, Njemačku i ostale zemlje, a treći pasivno promatraju što se događa. O tome kako situacija izgleda iz perspektive malobrojne židovske zajednice razgovaramo s Julijom Koš, koja je dugo bila aktivna u Židovskoj općini Zagreb, a onda u Bet Israelu, kao voditeljica informacijsko-edukacijske knjižnice. Godinama pokušava u našoj sredini objasniti židovsku povijest i kulturu, ali i genocid u NDH, koju se umnogome pokušava rehabilitirati.
Počnimo osobnim pitanjem: kako se kao pripadnica židovske zajednice osjećate u današnjoj Hrvatskoj s obzirom na odnos društva prema onome što se dešavalo u NDH?

Opća situacija u Hrvatskoj je močvarna, kontekst odnosa današnjih vlasti, stranaka, medija i društva prema NDH i Drugom svjetskom ratu ili ne postoji ili je ispolitiziran, odnosno desno politički motiviran. Ono što bi htjelo biti lijevo politički ne postoji, a ono što bi u Hrvatskoj htjelo biti vlast očito u tolikoj mjeri koketira s NDH ustaštvom i simpatijama za ustaštvo da je to mučno. Židovi su danas toliko mikroskopska manjina u Hrvatskoj da ih nitko ne uzima za ozbiljno, a nema ni razloga, jer bi za to trebalo voditi ozbiljnu politiku s kičmom. Ono što se radi je zapravo oportunističko glađenje niz dlaku ili podizanje glasa tu i tamo, za neku (osobnu) svrhu ili gdje se vlast neće uznemiriti. A ovih godina je i vlast drukčija – smije se ‘lajati’. Nekad to nismo smjeli, sada možemo, vlast to ne uznemirava.

Muzej ‘kao da su ga ustaše stvorili’
Na čelo JUSP-a Jasenovac došli su novi ljudi: bi li oni mogli nešto promijeniti i ima li šanse za ponovno formiranje Savjeta te ustanove?

Šanse za formiranje Savjeta nema, niti imam iluzija o tome. Ni prije 11 godina, kad sam bila u Upravnom vijeću, na stav Savjeta se nitko nije obazirao. To su za mene bili teški trenuci, zbog mog izdvojenog mišljenja o kreaciji tamošnjeg muzeja ‘kao da su ga ustaše stvorili’; napadalo me se gotovo fizički, a moji prigovori i prijedlozi nisu uvažavani. Govorila sam da se u muzeju u Jasenovcu mora vidjeti tko je zločin počinio, nad kime i u čemu se zločin sastojao. Dakle, jednostavno i kratko: počinitelji su ustaše, zločin etničkog čišćenja proveli su na temelju svojih rasnih zakona nad trima manjinskim zajednicama – Srbima, Židovima i Romima, kako – na najgroznije zamislive načine. Ta jasna istina u muzeju nije rečena. Na moje javne prigovore autorica muzejskog postava Nataša Mataušić rekla je javno da je ‘teško’ to reći ukratko, a ja sam javno odgovorila da nije teško, samo za to treba imati znanja i sposobnosti, koje ekipa stvaranja toga muzeja očito nije imala. U jasenovačkom muzeju je izloženo snažno prikrivanje istine tehnikom izbjegavanja navođenja relevantnih povijesnih činjenica. Autorica je u muzej umetnula neutralno divljenje za počinitelje, a potpuno je izostala empatija za žrtve. Je li to učinjeno namjerno ili iz notornog nedostatka znanja, a vjerojatno je oboje, nebitno je, jer rezultat je isti – laž koja se održava godinama na samome mjestu zločina.

Brojem žrtava se manipulira na sve strane, ali broj žrtava ustaškog režima je posljednje o čemu treba razgovarati na tu temu. Prvi problem ustaške države za nas su rasni zakoni: kako su tri etničke manjine zakonski proglašene nedržavljanima i prikladnim objektima da ih se internira i opljačka. To je ono što mi trebamo vidjeti, ali u muzeju ne vidimo. U muzejskoj legendi stoji da je Jasenovac bio ‘na dobrom prometnom položaju’ – za koga, za ustaše ili za žrtve?, a etničko čišćenje eufemistički se naziva svojevrsnom ‘hrvatskom specifičnošću’, čime se duboko vrijeđa upravo hrvatski narod, jer ga se time prikazuje kao genocidan – očito slabo poznavanje gramatike nije autoričino zadovoljavajuće opravdanje. Svakako, žrtve ustaša su bili i antifašisti, ali oni su – bilo ilegalci, bilo partizani – svjesno ušli u rat, znali su što riskiraju. Mučeni su i ubijeni u Jasenovcu i treba ih priznati kao žrtve, ali ne izmiješati ih s tri civilne etničke zajednice-žrtve ustaškog genocida. A još manje s nekolicinom Nijemaca, Rusina, Mađara… koji su na popisu žrtava navedeni abecednim redom zajedno s tri ciljane etničke manjine, čime se izričito zamagljuje ustaško etničko čišćenje tih manjina. Ja sam bila jedina koja je kritizirala rad ekipe koja je kreirala muzej, kad to već nije činila Židovska općina i njen predsjednik, od kojih bi se to opravdano očekivalo. Stoga zamjeram čelnim ljudima dviju istaknutih zajednica predstavnika žrtava, srpske i židovske, koji su bili uključeni priču, a nisu bili uporni ni javni u kritikama, nego su zašutjeli nakon malih, nebitnih, kozmetičkih preinaka. Možda i zato što je premijer Ivo Sanader poručio da će nam svima glave skinuti ako se muzej ne otvori na određeni datum, kad je i otvoren. Dakle, oni koji su mogli nešto učiniti odustali su i prošlo je dosta godina dok su počeli dizati glas. Ali vremena su se promijenila, pa tu njihovu povremenu novu žestinu sada nitko iz vlasti ne sluša. Uostalom, danas je problem jasenovačkog muzeja minoran u ovom moru ustašizacije, simpatiziranja i ‘odgajanja’ mladeži. Kad je 2006. otvoren, bio je istaknut primjer zamagljivanja ustaške uloge u povijesti, danas se utopio u moru ustašizacije.

Praktički se ništa u muzeju od otvaranja do danas nije promijenilo, možda samo nagore. Na čelu JUSP-a Jasenovac tada i dugo godina zatim bila je Nataša Jovičić. Njoj je nedavno zapravo dobro došao skandal oko takozvanog trećeg Jasenovca, kad je dobrodošlicom dopustila polaganje vijenca za navodne žrtve ubijene nakon 1945., što je toliko povijesno neosnovano da se nema što komentirati. Nakon skandala uhljebila se u Zagrebačkom holdingu… Svojim postupkom ona je ponovno oskrnavila jasenovačku ledinu time što je izgrdila mladog kustosa koji je pokušao spriječiti izgrednike iz ‘trećeg Jasenovca’ u polaganju njihovog vijenca nad ledinom gdje leže ustaške žrtve. Taj mladi čovjek je sada vršitelj dužnosti ravnatelja, pozitivan je, ali mislim da neće moći ništa učiniti.

Što se u mjesec dana od medijskih najava događa s budućim muzejom Holokausta u Zagrebu i smatrate li da bi i on služio zamagljivanju činjenica o onome što se u NDH događalo nepoćudnim narodima?

Pranje crnih košulja sada se iz Jasenovca proširilo na nivo najvećeg i glavnog grada u zemlji. Zanimljivo da organizatori za taj muzej nemaju koncept, ali već traže novac od međunarodne zajednice koja ne daje pare samo tako, a posebno ne za pranje crnih košulja. Tu su Milan Bandić i Branko Lustig: o Bandiću valjda sve znamo, a Lustig je onim što čini u posljednje doba osramotio svoje pretke i sve koji su stradali u Holokaustu. Festival židovskog filma koji je osnovao i gdje smo imali priliku vidjeti dobre filmove židovske tematike izopačio se godinu za godinom, korak po korak, pretvorivši se u prividno liberalnu podršku snagama koje ovdje predvode fašizaciju i negaciju Holokausta. Lustig se tu službeno našao rukom uz ruku s ozloglašenim Zlatkom Hasanbegovićem i, ako je moguće, još ozloglašenijim Jakovom Sedlarom, za kojega ne treba dokazivati da brani ustaše i koji je i pored silnih protesta od Bandića dobio gradsku nagradu. Sam, makar i radni, naziv Muzej Holokausta smeta mi, jer prikriva činjenicu o ustaškom genocidu nad Romima i Srbima, a to je stvarno glavna tema za prikrivanje, koja se očito danas honorira u Hrvatskoj, jer Židovi su postali beznačajni, a Rome i njihove stradale nitko ne zarezuje. Sve ovo iznova se povezuje i s najavom spomenika Holokaustu na Glavnom kolodvoru, zbog toga jer su ‘otuda odvodili Židove’ i to baš u dobro, kako to u jasenovačkom muzeju čitamo, prometno povezani Jasenovac?! Odvodili su i Srbe i masovno ih ubijali uokolo Jasenovca po selima, ali to nije u naslovu ovog muzeja, kao ni Romi. Uostalom, Holokaust je povijesni termin isključivo vezan uz stradanje Židova, dok stradanje Roma ima svoj tehnički naziv, porajmos. Inicijatori muzeja kažu da će se tamo govoriti i o Srbima i Romima; pa zašto se onda ne zove muzej ustaških zločina ili genocida, zašto se ‘potkusuruje’ terminom Holokaust?! I da, nažalost, dosad su svi koji se u nas bave istraživanjem povijesti negativno ocijenili tu priču, ili tek s velikom skepsom i oprezom.

ZDS i zvijezda nisu isto

Kakav je vaš komentar u vezi raspleta događaja oko ploče HOS-a s ustaškim pozdravom koja je iz Jasenovca prebačena na područje Novske i u vezi formiranja Povjerenstva za suočavanje s prošlošću?

U zemlji je plimni val na kome se sve više valja i ustaški obredni poklič ‘Za dom spremni’. Predsjednica i premijer ‘ne čuju’ kad se urla na stadionima taj ZDS, potpredsjednik Sabora Tepeš išao je na čelu kolone od 5000 građana koja je izvikivala i nosila transparent ZDS po čitavom gradu, vidimo upornost odgoja mladih u tom smjeru, a nitko te mlade ne podučava o tome što je bila ta država čiji je to slogan. Čak nas i predsjednica države podučava da je taj izričito ustaški slogan bio ‘stari hrvatski pozdrav’?! HOS koji promovira ZDS je marginalan, bitan problem je stav javne politike. Problem je što ni vlast ni opozicija nisu spremne izgubiti glasove birača. Jer gdje su saborski zastupnici lijevih opcija? Vrlo su mlaki… kad ih uopće ima oko ove teme. Zapravo u Hrvatskoj nema ni ljevice ni desnice, nego samo s jedne strane uhljeba koji grabe saborske i razne druge statusne plaće te ustaških simpatizera s druge.

Predsjednik Povjerenstva za ‘suočavanje s prošlošću’ je predsjednik HAZU-a koji će, navodno, u proljeće 2018. s ostalim članovima usporedo razmatrati simbole ustaša, komunista i socijalista. Dakle, o nečemu što je povijesno i znanstveno jasno i dokazano sada će znanost odlučivati? Pritom već imamo zakon koji onemogućuje izvikivanje ustaškog slogana… Ako će, kako očekujem, povjerenstvo podjednako zločinačkim proglasiti ustaški slogan i crvenu zvijezdu, to će biti najava vrlo opasne budućnosti. Time bi se promovirala ideja da se ne razlikuju nedemokratski od zločinačkih režima, kakav je bio ustaški režim NDH. A golema je razlika između nedemokratskog sistema, koji doduše pokorno, ali slobodno građanstvo pušta živjeti i proganja svoje političke protivnike, od zločinačkog režima koji po svojoj javno objavljenoj agendi uništava civile određene skupine, kako su to činili nacisti i ustaše. To je bila NDH i to označava slogan ZDS, i to će se možda pokušati izjednačiti sa zvijezdom. Zbog svega što već sada obilježava rad tog povjerenstva neki istinski časni ljudi i stručnjaci odbili su biti članovi, tako da su oni preostali tamo samo ili iz oportunizma ili iz političkog sljepila, pa i častohlepne gluposti. Jer sudjelovanje u takvom povjerenstvu je svojevrsno davanje legaliteta mogućim politički vrlo opasnim zaključcima, koji bi izjednačili nedemokratske i zločinačke režime, pa je takvo sudjelovanje na svoj način kvislinško.

Jesu li snage koje se suprotstavljaju reviziji povijesti, desnom radikalizmu i klerikalizaciji u defenzivi i postoji li unutar židovske zajednice konsenzus oko Drugog svjetskog rata?

Unutar židovske zajednice ne postoji konsenzus stavova ni oko čega, jer je to u biti židovstva: politička sloboda, svi politički smjerovi su mogući. Sretala sam i one, srećom iznimke, koji žestoko brane i pristaju uz ovu politički korumpiranu vlast. Međutim, većina Židova je inertna, između ostalog i zato jer je u Hrvatskoj uvrh glave njih 2000, od čega je golema većina starija od 70 godina, dok su mlađi u mješovitim brakovima. Reagira se samo kad dođe do ekstremnog problema, pa se tako, eto, posljednje dvije godine zajednički bojkotira državna komemoracija u Jasenovcu – o tome bi iole ozbiljna država trebala dobro promisliti, ali ona bahato održava farsičnu revizionističku komemoraciju, unatoč ujedinjenim predstavnicima praktički svih žrtava. Naravno, zbog političkih bodova ima iznimaka: tako nažalost saborski zastupnik, između ostalih i židovske manjine, Veljko Kajtazi, sjedi na dvije stolice – na obje komemoracije, što je protiv interesa žrtava i jasno izražene volje njihovih predstavnika. Dakle, nema konsenzusa u širem političkom smislu, ali ipak postoji fronta otpora prema ustašizaciji: većina Židova, Srba, Roma i antifašista solidarizirala se u bojkotu državne proslave u Jasenovcu i to vidi čitav svijet. Samo ne znam gdje su ostalih 364 dana u godini…

Koliki je gubitak za židovsku zajednicu i za antifašistički orijentirane snage u Hrvatskoj smrt Slavka Goldsteina?

Slavko je bio veliki Hrvat i intelektualac, pa i politički intelektualac u najboljem smislu te riječi. Sada se od tog najboljeg Hrvata javno traži da ako je Hrvat, treba da bude i ustaša. A on to nije bio i ne može biti. S obzirom na to da je on 180 stupnjeva suprotno od toga, još nepokopanog Slavka se proglašavalo jugoslavenčinom, četnikom, srboidom i čime sve ne, i javno i na internetu i svuda, a i Crkva je tu odigrala svoju danas već uobičajenu nečasnu ulogu. Slavko je prvi u Hrvatsku uveo mnogostranačje, dok su današnji lideri bili sekretari partijskih ćelija. Bio je javno hrabar. I on je čovjek sa svojim manama, ali i veliki antifašistički orijentir, koji smo izgubili i nema ga tko zamijeniti.

Izvor: https://www.portalnovosti.com/julija-kos-lustigov-muzej-holokausta-prikriva-genocid-nad-srbima-i-romima