Igor Vukić, sekretar ”Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” reagovao je na tekst „Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci“ predsjednice Upravnog vijeća Javne ustanove spomen područja Jasenovac Nataše Mataušić, objavljen na portalu Forum.tm 1. jula.
Reagovanje koje je napisao bivši novinar „Novog lista“ Igor Vukić, a koji se već duže vremena amaterski bavi ovim teškim razdobljem naše istorije propagirajući revizionističke stavove, prenosimo u cijelosti, ali s njim – valja napomenuti – ne dijelimo niti zajednički zarez, kamoli iznesene stavove.

Dr. Mladen Petras, načelnik Odjela za zdravstvo Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske, pozvao je 16. jula 1942. u svoju kancelariju nekoliko liječnika. Među njima i Nikolu Vadkova (1903.-1970.).
„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras. Nikola Vadkov oporavljao se od operacije, ali važan državni zadatak nije trpio čak ni takav razlog za poštedu.
Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.
Zapovijed dr. Petrasa iz Ministarstva zdravstva jedna je od potvrda da je zbrinjavanje izbjeglica s područja ratnih operacija na Kozari organizirala tadašnja hrvatska državna vlast. Izvještaj Nikole Vadkova o njegovu radu u Mlaki može se pročitati u fondu 1561, dokumentaciji Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, u Hrvatskom državnom arhivu.[1]

Primjere sudjelovanja državnih institucija u zbrinjavanju izbjeglica i velikog broja djece nakon bitke na Kozari, iznio sam na znanstvenom skupu održanom Zagrebu od 23. do 28. avgusta 2016. godine. Skup je organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće, a povodom ”Evropskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima”.

Naziv skupa bio je ”Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947.”, a naslov predavanja „Udomljavanje ratne siročadi u porodicama“. Cijeli tekst predavanje može se pročitati na stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.[2]

Znanstveni skup na kojem su sudjelovali istraživači istorije iz Hrvatske i Slovenije izazvao je na reakciju i ponekog kritičara. Među njima je i Nataša Mataušić iz Hrvatskog istorijskog muzeja i predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove spomen područja Jasenovac.

Na internetskom portalu Forum.tm objavljen je 1. jula 2017., njezin članak pod naslovom „Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci“[3]

U njemu čitatelje skromno obavještava da se moje izlaganje odnosi na temu njezina doktorata pa to izlaganje „zaslužuje, nažalost, malo više pažnje“. Kako se dade razabrati iz članka, Nataša Mataušić polemizira s mojim tvrdnjom da su zbrinjavanje djece pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja) nakon bitke na Kozari vodile institucije Nezavisne Države Hrvatske na čelu sa šefom države poglavnikom Antom Pavelićem.

Iz njezina članka nije jasno što ona misli tko je organizirao i vodio tu akciju. Na jednom mjestu potvrđuje da su naloge za zbrinjavanje djece dali državni organi, pa se osvrće na jednu Pavelićevu naredbu takvog sadržaj, ali ističe je pobuda za to došla „odozdo“, od građanskih aktivista i njemačkih oficira koje inače naziva „okupatorima“. Pa tako piše: „Nalog Poglavnika nije došao zbog njegove velike brige o sudbini djece u logorima, već zbog zalaganja Diane Budisavljević i kapetana njemačke vojske Gustava von Kocziana.“

Upozoravamo je odmah da je tu na skliskom terenu i u opasnosti da je Savez antifašističkih boraca optuži da sa simpatijama piše o „okupatoru“, odnosno, jednom satniku Vermahta.

Budući da nije jasno koju tezu zapravo zastupa doktoresa Mataušić, pokušat ću odgovoriti na dijelove njezina članka kako su redom navedeni.

Na početku ona govori da ja „organiziranu antifašističku borbu protiv okupatora i kolaboracionista ustaša, domobrana i četnika u jednoj od najpoznatijih bitaka Drugoga svjetskoga rata na području cijele Jugoslavije“, nazivam „partizanskom oružanom pobunom“.

A kako bi se drukčije mogla nazvati? Možda, „četničkom oružanom pobunom“?

Ako netko uzme oružje u ruke protiv bilo koje vlade i zbog bilo kojeg razloga, njegova akcija ne može se nazvati drukčije nego „oružanom pobunom“. Ma koliko umislio da mu je akcija plemenita.

Ali i Nataša Mataušić je očito svjesna posljedica pobune jer piše: „Tko se oružjem buni protiv legitimne vlasti zaslužuje kaznu: protjerivanje, zarobljavanje, strijeljanje, upućivanje u logore i na prisilni rad“.

Oružana pobuna i zauzimanje prostora na teritoriju države koja pretendira da kontrolira taj prostor, ne može izazvati mirotvorni odgovor.

Iako su im, uprkos svemu, hrvatske vlasti nudile mirno rješenje:

Evo što je o tome pisao još u vrijeme socijalizma Dušan Samardžija u knjizi Bosanskodubičko područje u NOR-u iz 1984. godine.[4]

„Da bi postigle uspjeh u pronalaženju i hvatanju komunista i tako spriječile pobunu, ustaške vlasti se obraćaju sebi privrženim seoskim povjerenicima, raznim trgovcima, bivšim političkim trabantima i sličnim elementima, nudeći Srbima čak i službu u žandarmeriji i miliciji, otvoreno ih pozivajući na saradnju i borbu protiv komunizma“, piše Samardžija.[5]

Kakav je bio odgovor državnih vlasti i njezinih saveznika na oružanu-pobunu koja ipak uslijedila?

Uglavnom u skladu s ratnim pravilima toga vremena. Bitka na Kozari bila je vojno-policijski pothvat u kojoj se nastojalo ukloniti žarište pobune. U njoj su sudjelovale njemačke trupe, domobranske jedinice (u jednoj od najboljih svojih vojnih operacija tokom rata), ustaške i četničke jedinice te riječni brodovi (monitori) mađarske ratne mornarice. Njihovo patroliranje i ispaljivanje artiljerijskih granata prema Kozari Nataša Mataušić ne spominje. Možda misli da to nije važno, ali jest, posebno kad se uzme u obzir istorija logora u Jasenovcu. O logoru ćemo nešto kasnije.

Nataša Mataušić može sama sebe iz emotivnih ili drugih razloga uvjeravati da za postupanje države prema kozaračkoj republici njezini osnivači ne snose ama baš nikakvu odgovornost, ali doktoresa Mataušić bi u svojoj disertaciji trebala uzeti više realnih elemenata.

Ratna pravila toga vremena uključivala su kratki postupak i smrtnu kaznu za osobe zatečene s oružjem u ruci, a smrtna kazna očekivala je i istaknute vođe pobune. „Slobodni strijelci“, „pobunjenici“ i „odmetnici“ nisu mogli računati za zaštitu konvencija kao pripadnici vojski zaraćenih država. Pri tome je država morala upozoriti pobunjenike i ponuditi im predaju i slobodu ako prije bitke polože oružje. Hrvatske vlasti to su i činile bacajući iz avijona nad kozaračkim područjem letke s pozivom na predaju.

Druga je stvar što partizansko vodstvo nije popuštalo. Partizanski su oficiri i komesari oštro kažnjavali svakoga koga bi osumnjičili za defetizam,

Ipak, kad je situacija postala neizdrživa, počelo je predavanje hrvatskim i njemački snagama. Partizanski borci skrivali su puške i pomiješani sa ženama i djecom prilazili prema protivničkim borbenim položajima. Doktoresi Mataušić mogu osigurati razgovor s članovima moje porodice koji su vjerodostojni svjedoci tih događaja. Da ne bude zabune, bili su među onima koji su se predavali hrvatskim vojnicima – domobranima i ustašama.

Neki prikriveni istaknutiji partizani otkrivani su u tom procesu i predavani ratnim sudovima zajedno s onima koji su zatečeni s oružjem u ruci. Ratni sudovi, koje su organizirali i vodili njemački vojni predstavnici (a kojima je pripadao i doktoresin miljenik von Koczian) osudili su i strijeljali najmanje 300 vodećih partizana.[6]

Ako ništta drugo, prema zarobljenim partizanskim grupama i jedinicama nije se postupalo na način sovjetske Crvene armije ili Titove vojske koja je masovno i neselektivno strijeljala zarobljenike i protivnike (i to od početka rata, a ne samo od 1945. godine).

Nakon prihvata civila i ostalih koji su se predali, u sabirne centre odvedeno je oko 9000 muškaraca i 23.000 žena i djece. Oko 2400 muškaraca poslano je u zemunski logor, a 5000 izravno na rad u Treći Rajh. Transporti za Rajh idu vozom iz Siska, ili se grupe šalju brodovima Savom do Zemuna a odatle Dunavom prema Njemačkoj pa sve do Norveške. Djeca su upućena u dječje domove, a oko 15.000 žena i djece poslano je na smještaj u sela u Slavoniji i Srijemu.

Na internetskoj stranici udruženja Jasenovac Memorial iz Beograda mogu se naći video-izjave mnogih ljudi iz Potkozarja koji su odvedeni u Slavoniju. Riječ je uglavnom o ljudima koji su sada u kasnim sedamdesetim godinama, a tada su bili djeca. Prisjećaju se svojih doživljaja u slavonskim selima Tornju, Badljevini, Banovoj Jaruzi, Rajiću, Borovcu, Perencu kod Podravske Slatine…

Ima zanimljivih slučajeva: Dušan Aleksić iz sela Gornji Jelovac kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova porodica stigla u selo Rajić između Novske i Okučana. Smješteni su kod pravoslavne porodice Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član porodice, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, stričev trogodišnji sin.

Oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je tačna njihova godina smrti, 1942., uz opis: ubijeni u logoru, od ustaša.

Doktoresa Mataušić, kao predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac, ne reagira na ovakve lako provjerljive podatke. Na popisu navodnih žrtava Jasenovca i dalje stoje imena Sretka i Marijana Aleksića.

I dok su im roditelji transportirani na rad u Njemačku, mnoga djeca do 14 godina iz kozaračkog zbjega morala su ostati “na brigu hrvatskoj državi”. Ponovimo, ta su djeca možda najveće žrtve ovih događaja. Zbog slabe hrane i umora često su se u sabiralištima zarazila nekom od bolesti, što je izazvalo mnoge smrtne slučajeve.

No hladni znanstveni pristup doktorskog kandidata mora bi uzeti u obzir da u to vrijeme zdravstvena pomoć nije bila na današnjoj razini. Pa i sada, uz arsenal antibiotika i drugih sofisticiranih lijekova, u izbjegličkim naseljima dolazi do zaraza, pobolijevanja i smrti.

Arhivski izvori pokazuju da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske brzo postale svjesne moguće humanitarne katastrofe. U dopisu upućenom sekretarijatu Ministarstva unutarašnjih poslova, službenik s terena (potpis je nečitak) javlja 13. jula 1942. da se “pitanje prihvata i evakuacije stanovništva s Kozare razvija na našu sramotu. Na sva moja upozorenja telefonom, do sada u Dubicu nije stiglo ništa osim tri mlada doktora, bez sredstava. Potrebna je najažurnija međuministarska organizacija. Nijemci prigovaraju i traže odgovore tko je kriv za to“.[7]

Iz takvih je brzojava jasno da hrvatskim vlastima, a i njemačkim saveznicima, nije svejedno što će biti s civilima nakon bitke. Vojni dio je odrađen, pobuna je slomljena, a sada treba normalizirati stanje na terenu i pružiti pomoć. Zato se i šalju medinski timovi, a s njima i dobrovoljci kao što su pripadnici skupine oko Diane Budisavljević.

Doktoresa Mataušić kao i ja spominje da su na Kozari pronalažene grupe napuštene djece, koju su hrvatski vojnici odvozili na liječenje u zagrebačke bolnice. No pogledajmo ovaj pasus u kojem ona nastoji sa stanovitom ironijom kontrirati mojem pisanju o djeci napuštenoj u šumi:

„Vukić ne objašnjava, naravno od čega su bila umorna i iscrpljena i zašto su bila slabo hranjena. Vjerojatno su ih njihovi roditelji tjerali na dugo putovanje od mjesta rođenja do sabirnih logora, držali ih u nečistoći i bez mogućnosti pranja i odbijali ih hraniti. A kada su roditelji ”dobrovoljno” deportirani na prisilni rad u Njemačku država se odlučila brinuti o njima, ali za neke je već bilo kasno. Ustaše – hrvatski vojnici, kako ih naziva Vukić pronalazili su djecu koja su jedina preživjela pokolj ili zarobljavanje članova svojih porodica i bijeg u šumu bio je za njih jedini spas. Nisu tu djecu napustili njihovi roditelji kako aludira u svome tekstu Vukić. Koristi pri tome vjerojatno „Izvještaj Velike župe Livac-Zapolje-Nova Gradiška od 19. avgusta 1942. godine o zdravstvenoj situaciji u srezovima Prnjavor, Bosanska Gradiška i Bosanska Dubica u kojem se između ostaloga navodi „ pronađeno je u selima ispod Kozare dosta gladne djece i oboljele na dizenteriji i to grupa Fleksner (vrsta bakterije koja izaziva dizenteriju, op.a.) koja je umiruća odvedena Crvenom krstu u Zagrebu a potom u bolnicu za zarazne bolesti u Zagrebu gdje su i umrla.“

Što nam to zapravo govori Nataša Mataušić?

Prvo, da se nakon odlaska roditelja na prisilni rad u Njemačku, država odlučila brinuti o djeci, ali za neku je već bilo kasno.

Zatim, da su u selima ispod Kozare pronađena djeca koja su odvedena Crvenom krstu u Zagreb pa u bolnicu za zarazne bolesti u Zagrebu…

Još jednom istaknimo: država se odlučila brinuti o njima, a neke je male bolesnike vodila u Zagreb u nastojanju da im spasi život.

Doktoresa Mataušić mogla je dodati i slučaj u kojem je jedan avijon (iz dokumenta nije jasno da li hrvatski ili njemački) bacio bombu na civile kod Bosanske Dubice, koji su pošli prema hrvatskoj vojci u nakani da se predaju. Bilo je dosta povređenih. Hrvatski vojnici su ih stavili na kola, potom na kamione i prevezli u bolnicu na zagrebačkom Rebru. Ondje su izliječeni i pušteni kućama. U dokumentima su njihova imena – sve karakteristična srpska i pravoslavna imena – što pokazuje da toj grupi pomagano bez ikakve diskriminacije.

O zbrinjavanju djece s partizanskog područja u Bosni pisao je i u svojoj knjizi Vladimir Deželić (sin)[8]. Opisuje što je vidio u okolici Sanskog Mosta gdje su hrvatski vojnici, domobrani, zaposjeli partizansko područje. Očekivalo se da tamo neće naći nikoga, ali u selima koje su partizani napustili, ostavljeni su stari ljudi i djeca, svi već poprilično iznemogli i bolesni. „Djeca su bila prljava, onesnažena, ušljiva i krastava, u košuljama blatnjavim kao zemlja. Sestre Crvenog krsta odredile su da vojnici pomuzu krave, kako bi priredile obilniji obrok hrane. Domobrani su u mlijeko drobili i svoj kiseli komisni kruh“, piše Deželić.

Dodaje kako se odmah u kotlovima zagrijavala voda pa su prali djecu, a sestre su poslale domobrane da nađu kakva kola, podlože pokošenu travu pa da djecu žurno odvedu u Sanski Most u neka improvizirana skloništa gdje će ih bolje oprati, omazati melemom, zaogrnuti i moći liječiti.[9]

Nataša Mataušić ipak korektno na nekoliko mjesta spominje dokumente koji pokazuju da je država bila angažovana u zbrinjavanju izbjeglica. Primjerice, dopis Ministarstva udruženja (socijalne skrbi) Upravi Hrvatskih državnih željeznica od 29. jula 1942. godine u kojem se navodi da ”u sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici ima još oko 2.500 djece koja se po nalogu Poglavnika imaju preuzeti u držav. dječju zaštitu Ministarstva udruženja, kao i djeca iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta.”

Izbjeglice su poslane u Slavoniju i zbog razloga da ne budu pomagači, jataci, partizanskim grupama koje su se izvukle iz obruča na Kozari. Međutim, nedugo nakon tih događaja u ljetu 1942. godine, prvi izbjeglice već se vraćaju u svoje domove u potkozarska sela. Među njma su i neki članovi moje porodice. U novembru 1942. godine vraćaju se u selo Sreflije kod Bosanske Dubice.

Dakle, građani NDH pravoslavne vjere, izbjeglice s Kozare, nakon što su proveli nekoliko mjeseci u izbjeglištvu (lijepo primljeni u katoličkim i pravoslavnim porodicama u okolici Požege), vraćaju se u svoje selo, u normaliziranu situaciju nakon ratnih djelovanja, a i dalje kontrolom vlasti NDH.

Nataša Mataušić naširoko u svojem članku opisuje kako je Diana Budisavljević putovala u Staru Gradišku, Jasenovac i susjedna sela Mlaku i Jablanac. Tu potvrđuje i naše pisanje kako se cijelo vrijeme rata odvijao promet cestom koja je vodila kroz sami jasenovački logor i spajala Jasenovac i selo Košutaricu s istočne strane.

Vrlo korektno, citirala je i dio iz dnevnika Diane Budisavljević u kojem ona opisuje kako su „mladi ustaški vojnici pomagali pri utovaru djece na kola, pazeći da koje manje dijete ne zaostane, te ih prevozili do željezničke stanice u Jasenovcu, odakle su vozom putovali za Sisak i dalje za Zagreb“.

Opet se nadamo da zbog spominjanja mladih ustaških vojnika po dobrom, u rečenicama prenesenim iz dnevnika Diane Budisavljević, Nataša Mataušić neće imati problema na svojem poslu i u krugu svojih prijatelja.

Poznato je da su neka djeca iz zbjega ostala u logoru u Jasenovcu. Tako Ilija Ivanović ondje ostaje u logorskoj obrtničkoj školi i uči za brijača.[10] Ostoja Mijić uči za automehaničara. Mijić je umro 2016. godine, a bio je jedan od prvih i boljih zagrebačkih majstora za popravak automobila, s radnjom u zagrebačkoj četvrti Savici.

Ostala djeca prevoze se u prihvatilišta i dječje domove u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu. Nataša Mataušić s dosta mrzovolje opisuje njihov prijem i smještaj iako provjerljivi podaci pokazuju da im je svuda pružana, za to vrijeme, najbolja moguća pomoć.

Podaci iz različitih izvora pokazuju da je nakon prihvata u kućama kod djece u relativno kratkom roku opadala smrtnost i učestalost pobolijevanja. Doktoresa Mataušić sklona je onima s kojima se ne slaže predbaciti „nedostatak empatije“. Istodobno sama ne pokazuje nimalo suosjećanja s časnim sestrama i drugom osoblju koje je prihvaćalo kozaračku djecu. U nekim dijelovima teksta čak ih optužuje za neke nečasne namjere, iako je svakome objektivnom čitatelju dokumenata i izjava iz tog vremena, jasno da su i građani i djelatnici Crvenog krsta i službenici državnih tijela prema djeci postupali što su humanije mogli.

Nataša Mataušić, naprimjer, u svojem članku prešućuje sudbinu časne sestre Terezije Lukrecije Mlakar, koja je umrla u Jastrebarskom od zarazne bolesti koju je dobila nesebično pomažući svojim malim štićenicima pristiglima u dom nakon kozaračke epopeje. Grob časne sestre Mlakar nalazi se na groblju u Jastrebarskom, nedaleko od grobova i spomenika njezinim pacijentima kojima se neumorno pomagala.

U blizini su i grobovi svećenika Antona Zdešara, Štefana Bastiča i časne sestre Anke Frankić (Ljerke Richter). Oni su poginuli u partizanskom vazdušnom bombardovanju dječjeg doma koji se dogodio u aprilu 1945. godine. Spomenimo i kako je bilo slučajeva da su se bolestima zarazili i članovi porodica udomitelja u privatnim kućama. Neki od njih su i umrli.

I u drugom dijelu svog članka Nataša Mataušić iznova potvrđuje da su državne vlasti NDH vodile postupak zbrinjavanja kozaračke djece. Piše kako je ministar udruženja dr. Lovro Sušić 23. avgusta 1942. godine uputio odredbu Odjelu za društvovno osiguranje, zaštitu i pomoć ministarstva, ”u skladu sa smjernicama određenim po Županstvu pri Poglavniku, a prema sporazumu s Uredom III. Ustaške nadzorne službe“. Odredbom je propisao da Odjel ”žurno poduzme sve potrebne mjere za razmještaj izbjegličke djece, koju je Ministarstvo po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta.“

Dakle, hajdemo još jednom: riječ je o razmještaju izbjegličke djece koju je Ministarstvo udruženja po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta.

U čemu je, po njezinu mišljenju, tu neki problem?

To što su se prema Sušićevoj odredbi djeca mogla predati ”1. Roditeljima, ukoliko ne postoje politički razlozi protiv ove predaje. 2. Hrvatskim i katoličkim, seljačkim i građanskim porodicama”, te ”Državnim i posebničkim dječjim domovima i odgojnim zavodima…”. Nadalje, Odjel će u svome radu surađivati s hrvatskim i katoličkim, crkvenim i dobrotvornim ustanovama, te posebno s ”Karitasom” i Hrvatskim Crvenim krstom.

Na temelju toga Nataša Mataušić zaključuje da je odredba bila „izrazito diskriminirajuća prema srpskom pravoslavnom stanovništvu. Najveći broj djece bio je pravoslavne vjere čijim pripadnicima je ova odredba onemogućavala udomljavanje djece“.

E pa sad, ovo stvarno, uzimajući u obzir tadašnje okolnosti, izgleda kao cepanje dlake na dvoje.

Nije više dovoljno i važno što su djeca prihvaćena, liječena, obučena, nahranjena, nego, zamislite, nekog su malog pravoslavca poveli sa sobom u katoličku crkvu na misu, a drugom su, sakloni Bože, stavili ustašku ili domobransku kapu na glavu.

U stvarnosti, djecu su primali svi: i katolici i pravoslavci, i hrvatske i njemačke obitelji, i simpatizeri Tita i poklonici Pavelića i domobranski i ustaški oficiri i pukovnici… Pa zatim Ustaška mladež, uz njih i kapitalisti i njihova poduzeća (porodica Predović osnivači Mesne industrije Vrbovec, kompanija Standard Vacuum Oil, Astra, Bata, Bizjak, Kremzir i druge). Neka od te djece prošla su sa svojim usvojiteljima povlačenje preko Blajburga, snalaženje u prihvatnim logorima u Italiji i Austriji te doživjela duboku starost u emigraciji u Argentini (slučaj supruge ustaškog pukovnika Vjekoslava Servatzyja i njezina usvojenog kozaračkog djeteta).

Da je malo bolje pretraživala arhivsko gradivo doktoresa bi uočila bi da su djeca u Hrvatskoj bila smještena i u pretežno katoličkim i u pretežno pravoslavnim selima, naprimjer u selima pored Bjelovara i to u Gudovcu, Starim i Novim Pavljanima, Kokincu, Klokočevcu, Staroj Plavnici, Korenovu, Stančiću, Brezi, Bostanu, Galovcu, Brezovcu, Malom Korenovu i Tuku.

Ta su djeca bila uglavnom iz sjeverozapadne Bosne, ali i drugih dijelova NDH: Međuvođe, Bosanska Dubica, Dobrljin, Draksenić, Knežipolje, Johovac, Ševarlije, Jelovac, Kostajnica, Petrinja, Mala Dapčevica, Bastaji, Krnjeuša, Imotski.[11]

Umjesto da takvi postupci vlasti NDH i njezinih stanovnika posluže kao pozitivan primjer solidarnosti i međusobnog pomaganja ljudi različite etničke pripadnosti na hrvatskom tlu – u tim složenim vremenima – Nataša Mataušić ističe manje važne detalje kao da želi potaknuti međuetničke i političke napetosti i sukobe.

Sličan zaključak može proizaći i iz dijela Mataušićkina teksta u kojem spominje Tatjanu Marinić, predratnu komunističku aktivisticu. Riječ je o osobi koja je napravila jedan od najnečasnijih postupaka u događajima vezanim uz kozaračku djecu.

Tatjana Marinić bila je voditeljica djevojačke škole za njegovateljice u Rudama kod Samobora, odakle je zajedno sa svojim štićenicama, prema odluci državnih tijela, poslana u Jastrebarsko da pomogne časnim sestrama u zbrinjavanju pristiglih izbjeglica.

Njihov rad u Jastrebarskom – vjerovatno zbog komunističkog pedigrea i kasnijeg odlaska u partizane – kod Nataše Mataušić izaziva samo pozitivne osjećaje: „Tek malo starije od svojih štićenika, uspjele su im nježnošću i majčinskom brigom vratiti osmijeh na lica.“

A Tatjana je „činila sve što je bilo u njenoj mogućnosti da djeci osigura prikladan smještaj i odgovarajuću prehranu“.

U stvari, Tatjana Marinić nije za to imala osobitih mogućnosti – hranu je nabavljao i dobivao dom, a upraviteljica i časna sestra-ekonom su je raspodjeljivale. Jedno vrijeme su časne sestre bile uvjerene da Tatjana Marinić dio hrane koji joj šalju ostavlja sa strane i prosljeđuje šalje partizanima.

Tatjana Marinić je nedugo zatim otišla u partizane, napuštajući svoje štićenike kojima je pomoć i dalje bila potrebna.

Najgora stvar slijedi 1944. i 1945. Nakon izlaska iz šume, Tatjana Marinić daje podao klevetnički izjavu protiv časnih sestara u Jastrebarskom, posebno protiv upraviteljice doma u sestre Pulherije te sestre Gaudencije, koja je bila glavni ekonom. Optužbe je iznijela Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora (u stvari, OZN-i)

Među ostalim, optužila ih je da su sprečavale da se djeci podijeli dovoljno hrane i ostalih potrepština i tako smanji smrtnost. Tvrdila je da časne sestre nisu htjele dati konje i kola da se ode po neophodno mlijeko pa bi se ono na vrućini pokvarilo i nije moglo biti izvor spasa. “Hrane su i financija za nabavu imale u izobilju, za pet obroka dnevno, ali sestre Pulherija i Gaudencija davale su samo za dva dnevna obroka”, izjavila je Komisiji Tatjana Marinić. Bilo je tu i optužbi za druge oblike zlostavljanja, pljuskanje nekih štićenica, pritisaka na vjersku opredijeljenost, navoda o psovanju partizana i onih koji štite partizansku djecu, itd.

Nataša Mataušić spominje da im je Tatjana Marinić „kao zločin pripisala i ubistva i zlostavljanja te lišavanje života neustanovljenog broja partizanske i srpske djece“.

Moram priznati da nisam našao da bi Tatjana Marinić iznosila i takve optužbe. Naime, za njih su se pobrinuli poslijeratni komunistički novinari i propagandisti, od koji su neki i danas aktivni u glavnim hrvatskim medijima.

Vjerojatno je to Nataša Mataušić malo pobrkala, ali nema veze. U svakom slučaju, izjave Tatjane Marinić u tom su vremenu mogle imati fatalne posljedice za časne sestre. Srećom, njezine navode – sigurno uz veliku dozu hrabrosti – pred komisijom su negirali Kamilo Bresler, čovjek koji je u ime Ministarstva udruženja i Hrvatskog Crvenog krsta bio centralni službenik u zbrinjavanju djece, kao i liječnici iz doma u Jastrebarskom Branko Dragišić i Branko Davila (obojica otprije povezani s komunističkim pokretom i partizanima). Branko Dragišić je neko vrijeme 1941 i 1942. proveo u internaciji u Staroj Gradiški i sigurno nije bio sklon ustašama. Marinićkine optužbe opovrgnuo je i doktor Karlo Weissmann , Jevrej iz Osijeka, kojem su časne sestre pružile utočište u domu u Jastrebarskom. Weissmann je u Jastrebarsko stigao u avgustu 1942., izbjegavši da s nekoliko hiljada ljudi iz osječkog geta/logora u Tenju bude odpremljen u Aušvic.

Važno je dodati da je nadstojnica doma sestra Pulherija Anka Barta bila svastika ustaškog ministra Mile Budaka pa je Tatjana Marinić vjerojatno računala na skalp koji bi joj koristio u daljnjoj karijeri u totalitarnom komunističkom sistemu (koju je i ostvarila). Poslije 1990. u Zagrebu je promijenjeno ime njezine ulice, ali se i dalje po njoj zove jedan dječji vrtić.

Nataša Mataušić spominje da je časna sestra Pulherija Barta bila „jedina časna koja je prije završetka rata pobjegla iz Hrvatske u Austriju. Ali, zahtjev za njenu ekstradiciju nikad nije bio postavljen, niti je bila proglašena ratnim zločincem“. Mataušić dodaje da je sestra Gaudencija ostala i nakon završetka rata u Dječjem domu, da bi nešto kasnije otišla u Ljubljanu. Niti ona nikad nije bila proglašena ratnim zločincem“.

Iz ovih rečenica kao da izvire žal što organi OZN-e nisu dobro obavili svoj posao – em im je Budakova svojta zbrisala u inozemstvo, em se nisu baš potrudili nju i glavnu logističarku doma optužiti za ratne zločine! Kakva empatija naše doktorese… Umjesto da Budakovu svastiku svrsta, zbog Jevreja Weissmana, u red Pravednika među narodima.

Nataša Mataušić dio o Tatjani Marušić završava sljedećim, eufemističkim rečenicama:

„No, izjava Tatjane Marinić, glavne tužiteljice časnih sestara (tada je bila referent socijalne zaštite i pomoći odjela socijalne politike ZAVNOH-a) dana Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača postala je osnova za svako daljnje neopravdano razmišljanje o negativnoj ulozi časnih sestara u spašavanju djece u Jastrebarskom.“

Eto, rekla je – „neopravdano razmišljanje o negativnoj ulozi časnih sestara“ – i spasila dušu svoju.

Nadajmo se da su autori dokumentarno-igranog filma „Dianina lista“, koji se već nekoliko godina polako stvara u Zagrebu, imali bolji uvid u dokumente i da će imati više pronicljivosti i odgovornosti pa te događaje prikazati realnije nego doktorska kandidatkinja.

Naravno, sve to ne znači da u njezinom članku nema pozitivnih elemenata. Neke od njih sam već nabrojao. Za pohvalu je i sama želja i stanovit trud uložen u pisanje odgovora na moj prošlogodišnji članak. U njezinu članku nema uobičajenih grubih stereotipnih kvalifikacija. Ipak, radove onih s čijim se stavovima ne slaže, ne bi trebala nazivati „revizionističkim pamfletima“. To ne služi na čast nekome tko se predstavlja znanstvenim titulama.

Našoj doktoresi možemo uputiti opštu poruku da bi pri pisanju doktorata malo više pažnje trebalo posvetiti autentičnim dokumentima koje je lako pronaći u hrvatskim arhivima. Samo, da bi se do njih došlo, treba ondje provesti nešto više vremena. Nije dovoljno osloniti se na dva-tri dnevničko-memoarska zapisa, kao što pokazuju izvori navedeni na kraju njezina teksta.

Primjerice, dr. Nikola Vadkov u njezinu je članku spomenut samo jednom i to samo po imenu. Nema citata iz njegove velike izjave o pomaganju srpskim izbjeglicama u Jablancu i Mlaki 1942. godine, gdje ga je poslao upravnik iz Ministarstva zdravstva ND Hrvatske. Iz te izjave je dio s početka ovoga teksta.[12]

No o tome će svoj sud reći komisija koja bude ocjenjivala njezinu disertaciju.

Diana Budisavljević zaslužuje mnoge pohvale i temeljito istraživanje. Nesebično volontiranje i pomaganje osobama u nevolji uvijek treba poticati i ubrajati u bolje običaje građanskoga života. No ne treba ni preuveličavati doprinos i uticaj takvih građanskih aktivnosti i pripisivati im neke džemsbondovske osobine. I u NDH, kao i sada, grupe dobrovoljaca mogu pomagati izbjeglicama u okviru svojih mogućnosti, ali glavni teret organizacije najvećim dijelom pada na državna tijela. Pogotovo je nemoguće nešto bitno učiniti protiv volje države i njezinih institucija.

Delegiranje pojedinih funkcija grupi oko Diane Budisavljević (vođenje kartoteke, odgovaranje na pitanja roditelja koji se nalaze u Njemačkoj) razumljivo je kad se zna da su dječji domovi prije dolaska velikog vala s Kozare već bili prepuni djece izbjegle pred četnicima i partizanima iz jugoistočnog dijela tadašnje Hrvatske. Nataša Mataušić to može pročitati u poslijeratnoj izjavi Kamila Breslera.[13] Kad mu se Diana obratila, oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo je po raznim domovima i prihvatilištima i za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta.

Velimir Deželić iznosi podatak da je 1942. u NDH bilo 252.650 izbjeglica. „Bila je to prevelika nevolja za mladu Nezavisnu Državu Hrvatsku i preveliki teret za njenu socijalnu politiku, jer je izbjeglice valjalo hitno nekud smjestiti, hraniti, obući, a davati im i neku novčanu pomoć.“[14]

Pri tome treba uzeti u obzir da je izbjeglički val dolazio iz okruženja neprijateljski raspoloženoga protiv nove države i njezina većinskog naroda. Zato se mogu razumjeti poneke pogrdne opaske na računa aktivista. U nekim segmentima svoga rada oni su otprilike bili u situaciji kao aktivisti koji su od 1992. do 1994. sprečavali nelegalne (a u nekim slučajevima i legalne) deložacije iz stanova bivše JNA u Zagrebu i drugim gradovima. Katkad je bilo vrlo neugodno, ali ipak to nije bilo (pre)veliko herojstvo.

Na kraju, čak se i kroz članak Nataše Mataušić nazire jedna drukčija istorija Nezavisne Države Hrvatske, u koju se dobiva uvid i kad se realno prikaže istorija djelatnosti Diane Budisavljević.

Prvu dozvolu za pomoć internircima Diana Budisavljević dobila već u jesen 1941. godine. Pomaganje, uz znanje i nadzor sigurnosnih organa države, traje kontinuirano u 1942. i dalje. Državna tijela organizuju i na razne načine sudjeluju u zbrinjavanju izbjeglica. Djeluju i druge nevladine organizacije (Karitas, Crveni krst) kao i građani-udomitelji. Sve je to puno drukčije od uobičajenih pojednostavljenih ocjena kakve se i sada u javnosti čuju o tadašnjoj hrvatskoj državi.

Realna istorijska zbrinjavanja kozaračke djece otvara i druga pitanja.

Ako su djeca iz sabirnih centara i logora zbrinjavana po domovima, kako to da na jasenovačkom popisu stoje imena navodne 20.101 dječje žrtve. Osim djece koja su s Kozare prošla, uglavnom, pored logora u Jasenovcu i otišla na druga mjesta u NDH, u logoru nije bilo ni izdaleka tako velike grupe djece.

Ne bi li predsjednica Upravnog odbora JUSP Jasenovca mogla pokrenuti istraživanje te misterije?

Iz dosadašnjeg iskustva znamo da ne može ponuditi ozbiljan odgovor na ovo pitanje: ako hipotetički prihvatimo da je toliko djece bilo u logoru i da su ubijena – gdje su pokopana? Posebno kad znamo da poslijeratne obuhvatne ekshumacije i sondiranja terena nisu pronašla njihove posmrtne ostatke. A niti onih ostalih 60.000 ljudi s jasenovačke liste navodnih žrtava. Možda „kao istoričarka“ ne voli takva hipotetska pitanja?

Možda bi bilo bolje da se samo posveti dodatnom istraživanju za svoju disertaciju, koje će očito, biti potrebno.

[1] Nikola Vadkov, izjava iz 1945. godine pred istražiteljima UDB-e, Hrvatki državni arhiv, fond SDS 1561, 015.7.11, str. RZ0070725.

[2] https://drustvojasenovac.wordpress.com/page/2/

[3] http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozar…

[4] Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u, Bosanska Dubica 1984.

[5] Isto, str. 65.

[6] U izvještaju što ga nakon bitke, 23. srpnja 1942., njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova iz Zagreba šalje Heribert von Troll-Obergfell, zamjenik poslanika Siegfrieda Kaschea, piše da je od 5000 partizanskih boraca na Kozari poginulo oko 3500, a 300 je nakon zarobljavanja strijeljano prema odlukama prijekih sudova. Vidi: KRIZMAN, Bogdan. NDH između Hitlera i Mussolinija. Zagreb, 1983., str. 449

[7] Hrvatski državni arhiv, Ministarstvo oružanih snaga, mikrofilm D-2178

[8] Vladimir Deželić, Kakvi smo bili, knjiga II, Braće hrvatskog zmaja, Zagreb, 2011.

[9] Isto, str. 1328.

[10] Ilija Ivanović, Svjedok jasenovačkog pakla, Nacionalni park Kozara, 1988.

[11] HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Popis djece koju je koloniziralo Ministarstvo udružbe

[12] Više o odlasku dr. Nikole Vadkova u Mlaku i Jablanac na poveznici: https://drustvojasenovac.wordpress.com/2016/12/11/ministarstvo-zdravstva…

[13] Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., str. 112.

[14] Deželić, n. dj., str. 1310.

Autor: Nataša Matušić