Igor Vukić, tajnik ”Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” reagirao je na tekst „Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (3)“ Gorana Hutinca koji možete pročitati ovdje. Vukić je već pokušao osporiti tvrdnje iz teksta predsjednice Upravnog vijeća Javne ustanove spomen područja Jasenovac Nataše Mataušić, koji je objavljen na portalu Forum.tm 1. srpnja, dostupan je ovdje, a Vukićeva reakcija ovdje.

Reagiranje koje je napisao bivši novinar „Novog lista“ Igor Vukić, a koji se već duže vremena amaterski bavi ovim teškim razdobljem naše povijesti propagirajući revizionističke stavove, prenosimo u cijelosti, ali s njim – valja opet napomenuti – ne dijelimo niti zajednički zarez, kamoli iznesene stavove

 

Reakcijom na moj odgovor Nataši Mataušić o sudbini djece iz kozaračkog zbjega, javio se povjesničar dr. sc. Goran Hutinec doc., član povjerenstva za ocjenu teme njezina doktorskog rada. I dobro da se javio, kako bismo raspravom pokušali rasvijetliti ovu i dalje neuralgičnu točku naše novije povijesti.

Hutinec osporava moju tvrdnju da „osim djece koja su s Kozare prošla, uglavnom, pored logora u Jasenovcu i otišla na druga mjesta u NDH, u logoru nije bilo ni izdaleka tako velike skupine djece“. Predbacuje mi kako sam zaboravio spomenuti romsku i židovsku djecu. Srpska djeca, istaknuo je, čine dvije trećine s popisa od 20.000 djece navodno stradale u Jasenovcu, a trećina otpada na romsku i židovsku djecu.

Iz njegovog članka, dakle, proizlazi da se on slaže kako dvije trećine djece srpskoga podrijetla treba brisati s popisa jer ih nije bilo u Jasenovcu, odnosno, prošli su pored njega i otišli na druga mjesta. I doista, nakon prolaska te skupine, u jasenovačkom logoru ostalo je nekoliko desetaka dječaka koji su tu išli u školu, primjerice, za brijača poput Ilije Ivanovića ili za automehaničara poput Dušana Prelića. Postojanje logorske obrtničke škole za dječake hrvatske i srpske nacionalnosti vjerojatno je poznato dr. Hutincu.[1]

On spominje i još dva-tri slučaja, poput 130 žena i djece iz sela Lađevca, od kojih je dvadesetak pušteno iz logora, ili dovođenje u logor mještana sela u blizini jasenovačkog logora, 1942. godine, među kojima i veći broj djece. Hutinec piše: „Neki od tih zatočenika su pušteni iz logora, poslani na rad u Njemačku, ili pak protjerani u Nedićevu Srbiju, ali je nemali broj, uključujući i djecu stradao u logoru.“

Ma koliko bile teške pojedine sudbine – u tim ratnim događajima umiralo je i po nekoliko djece iz iste obitelji – važno je nastaviti istraživanja i pokušati utvrditi barem približno realnu sliku, jer je dosadašnja zastrta političkom propagandom. Napominjemo pri tome i da za dio djece koja su iz tih sela, primjerice, iz Uštice, odvedena u Jasenovac pa zatim u Staru Gradišku, postoje podaci da su umrli u Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje, iako se i dalje vode na popisu ubijenih u Jasenovcu.[2]

No podsjetimo da smo Nataša Mataušić i ja polemizirali o sudbini i tretmanu srpske djece s Kozare. Hutinec je u polemiku uključio i romsku i židovsku djecu.

Kod romske djece djelomično ima pravo i koristi dobar izvor, knjigu Danijela Vojaka i suradnika, „Stradanje Roma u NDH“[3] U njoj se autentičnim dokumentima opisuje dovođenje Roma iz raznih hrvatskih mjesta sjeverno od Save u logor Jasenovac. Dovođenje je počelo nakon naloga Ustaške nadzorne službe od 19. svibnja 1942. godine.

Među interniranim Romima bilo je djece. Ali ta skupina, po svemu sudeći, također ni izdaleka nije bila tako velika kao ona srpska. I to je tema za daljnja istraživanja, a ne još za konačne zaključke.

Kod židovske djece, koju u raspravu uvodi Hutinec situacija je nešto jasnija. Poznato je da je jedan dio djece bio interniran u Lobor-gradu i potom deportiran u nacističku Njemačku (odnosno Poljsku: Auschwitz i drugdje) u 1942. godini. Onamo je odvedena i velika skupina osječkih Židova (iz logora/geta Tenje), zajedno s djecom.

A po svemu sudeći, u Njemačku je u lipnju 1942. godine, transportiran i logor za židovske žene i djecu iz Đakova (oko 2500 žena i djece, prema Hutincu „više tisuća žena i djece“). Hutinec kad govori o židovskoj djeci spominje taj slučaj i to tako da ponavlja jedno opće mjesto jugoslavenskih povjesničara da su te žene i djeca dovedena u Jasenovac i tu likvidirani.

Evo nekoliko argumenata protiv te tvrdnje.

Uskoro će biti objavljen dokument koji pokazuje da su te žene i djece transportirane u logor u Njemačkoj. Postojanje dokumenta potvrdio je povjesničar koji ga je pronašao i priprema za objavu.

Osim toga, u Jasenovcu su u to vrijeme, u ljeto 1942. bili internirani njihovi muževi i očevi. Da je tako velika skupina žena i djece dovedena u mali jasenovački logor, svatko bi ih primijetio i na neki način stupio s njima u kontakt. U brojnim izjavama bivših zatočenika tog vremena – i Židova i ostalih – nema uvjerljivih spominjanja tako velike skupine pristigle iz Đakova.

U studenom 1942. u logor je stigla grupa od dvadesetak Židova iz Ludbrega. Odmah ih je primijetilo nekoliko Ludbrežana koji su tu služili kaznu. Uspjeli su s njima kratko i razgovarati.[4] Kad je u Staru Gradišku u ljeto 1942. došla skupina Židova iz Osijeka, za dan-dva to su saznali njihovi rođaci koji su se nalazili u Jasenovcu. Pitali su upravu logora mogu li telefonirati u Staru Gradišku, odnosno, tražiti da se njihovi rođaci prebace k njima u Jasenovac.

Ubijanje i pokapanje 2500 ljudskih bića nije jednostavan zadatak. Koliko god bilo osjetljivo o tome razgovarati, na razgovor nas upućuje potreba za rasvjetljavanjem jasenovačke povijesti, prikrivene propagandnim velom koji se stvarao desetljećima.

Najslabiji dio Hutinčeva članka je onaj u kojem piše kako je nemoguće utvrditi broj stradalih u Jasenovcu jer su ustaše spaljivali leševe svojih žrtava. Činilo mi se da bi s time trebalo početi ovaj odgovor kako bi se najjednostavnije prikazao površan pristup ovoj temi. Ipak, ostavio sam ga za kraj, za najupornije i najmanje osjetljive čitatelje.

Priča o spaljivanju leševa radi skrivanja jasenovačkih zločina, spada također u arsenal partizansko-komunističke propagande koja se na temi jasenovačkog logora počela stvarati već u proljeće 1942. godine.[5] Vjerojatno je propagandistima, koji nisu bili nevješti, odmah poslije rata bilo jasno da će biti teško opravdavati broj od 700.000 žrtava u Jasenovcu pa su pribjegli varijanti sa „spaljivanjem leševa“. Probali su i sa širenjem priče da je 1942. godine u Jasenovcu postojao krematorij, ali su to kasnije opovrgnuli bivši zatočenici. Istodobno je plasirana i priča kako je u zadnja tri tjedna logora organizirano spaljivanje leševa ubijenih zatočenika.

Hutinec tome pristupa bez ograde i znanstvene znatiželje. Piše da su neki bivši logoraši to rekli te da su to potvrdili u iskazu pred Udbom (i pred izvjesnom smrtnom kaznom) ustaški časnici Ljubo Miloš i Miroslav Majstorović (Tomislav Filipović). Premda i ti sami ustaše pred istražiteljima govore da nisu znali gdje se nalaze jame i grobnice – a dali su pobiti od 60.000 do 600.000 ljudi!

Svejedno, Hutinec prihvaća zdravo za gotovo tvrdnje nekoliko bivših zatočenika kako su leševi iskopavani i stavljani na neke željezne rešetke. Potom su polijevani benzinom i naftom te zapaljeni. Pretvorili su se u pepeo.

Hutinec veli da je u tri tjedna moguće na taj način spaliti i nekoliko desetaka tisuća tijela.

Za odgovor Hutincu poslužit ćemo se člankom iz Globusa, od 3. travnja 2015. godine[6] koji govori o proceduri kremiranja pokojnika na zagrebačkom Krematoriju. Ondje su tijela pokojnika 90 minuta u peći s plinskim plamenicima. Izložena su temperaturi od 750 do 1000 Celzijevih stupnjeva. I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kostur ostaje gotovo sačuvan. Stoga se ostaci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.

Kosti se, dakle, ne raspadaju ni nakon 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. I ono što na kraju od tijela ostane u zagrebačkom Krematoriju nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.

Zagrebački Krematorij s tri specijalne peći dnevno prosječno kremira oko 20 tijela. Ili oko 5000 godišnje.

Kako bi se onda načinom, koji u vezi s Jasenovcem spominje Hutinec, moglo spaliti desetke tisuća tijela u samo tri tjedna?

Usput, u veljači je logor bio znatno ispražnjen slanjem više od 1500 zatočenika u Njemačku, a u ožujku je bio razrušen angloameričkim i partizanskim zračnim bombardiranjem. Svi radovi su stali i teško da bi se tu moglo organizirati nekakvo “uklanjanje tragova”. Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju koje bi mogli fotografirati i prezentirati od Pariza 1947. do Zagreba 2017.

A to nisu našli.

Nadam se da me Hutinec neće optužiti da sam revizionist i u pogledu logora u Chelmnu ili Auschwitzu? Tamo su ipak postojali krematoriji ozbiljnih kapaciteta, a u Jasenovcu ih nije bilo.

U našem istraživanju ne želimo i nećemo zatajiti ni jednu žrtvu, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje i sjećanje. Ali nećemo pristati ni na preuveličavanja iz političko-propagandnih kuhinja. I za kraj još jednom: osim srpske skupine koja je u ljeto 1942. prošla kroz jasenovački kompleks (uglavnom pored logora), u Jasenovcu nije bilo ni iz daleka tako velike skupine djece. O tome nema podudarajućih izjava bivših logoraša, ni dokumenata, ni posmrtnih ostataka.

 

[1] Ilija Ivanović, Svjedok jasenovačkog pakla, Prijedor 1988.

[2] Alojz Buljan, Franjo Horvat, Prešućivane novljanske žrtve, Novska, 2011., str. 811.-827.

[3] Danijel Vojak, Bibijana Papo, Alen Tahiri, Stradanja Roma u NDH, Pilar, RNV, Zagreb, 2015.

[4] Hrvatski državni arhiv, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina (ZKRZ), kutija 407.

[5] Vidi: Jasenovački logor, iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora, Propagandni otsjek AVNOJ-a, 1942.

[6] Globus, Što se događa kad se lijes spusti, Tomislav Novak, 3. travnja 2015., str. 59.

Izvor: http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-4-6056