U odnosu na suđenje Andriji Artukoviću postoje dvije generacije: ona koja još pamti vremena njegovih nedjela i ona druga, mlada, za koju je to prava povijest, o kojoj zna samo posredno. Jedne je ovo suđenje podsjetilo na proživljeno, a druge upoznalo kroz još žive ljude i svjedočenja s jednim vremenom koje, ipak nije tako daleko. Ali, mjereno ljudskim vijekom, mogli bismo reći da su djeca rođena prve godine poslije oslobođenja danas zreli ljudi, pa poneki od njih imaju i unuke, a ne samo svoju djecu. Jednima i drugima namijenjena je ova knjiga. Jedne će podsjetiti, a drugima će odgovoriti na pitanje koje smo mogli, katkada, ćuti: je li to moguće? Nažalost, odgovor je ne samo da je moguće, već da se i dogodilo. I zato, svima nam je jednaka opomena da činimo sve da se ne ponovi, da ne dopustimo da se povampire snage mraka i zla. To je poruka ove knjige, kao što je to bila i poruka sudskog procesa kojim se bavi.

 

Jovo Popovic: Sudjenje Artukoviću i što nije rečeno